aktuelno
o CRID-u
Svi različiti-svi ravnopravni
dizajn za sve
donatori
IFHOHYP
filozofija
galerija
preuzmi
kontakt


NA OVIM STRANICAMA MOZETE NACI TEKSTOVE KOJI OSLIKAVAJU FILOZOFIJU INTEGRATIVNOG / SOCIJALNOG MODELA PRISTUPA INVALIDNOSTI


- O znacaju partnerstva izmedu organizacija i o problemu zaposljavanja osoba sa invaliditetom
- Modeli pristupa invalidnosti
- "Jezik i terminologija pokreta osoba sa invaliditetom"
- DIFFERENCE, EQUALITY AND DISABLED PEOPLE
- Diskriminacija je nasilje a nasilje nije privatan problem

O znacaju partnerstva izmedu organizacija i o problemu zaposljavanja osoba sa invaliditetom

Znacaj partnerstva izmedu organizacija osoba sa invaliditetom:

Proteklih godina je mnogo toga uradeno na unapredenju polozaja osoba sa invaliditetom u Srbiji, ali stanje je i dalje daleko od zadovoljavajuceg.

U poslednjih nekoliko godina vrlo su aktivne organizacije osoba sa invaliditetom koja okupljaju osobe sa razlicitim tipovima invaliditeta tkz. cross disability organizacije.

Trenutna situacija u pokretu osoba sa invaliditetom i u drustvu generalno je usmerila ove organizacije da se umrezavaju i stvaraju partnerstva.

Partnerstvo organizacija osoba sa invaliditetom se uspostavlja u cilju lakseg koordiniranja akcija, ostvarivanja artikulisanog i jaceg pritiska na nadlezne, boljeg protoka informacija i medusobnog pomaganja organizacija ukljucenih u partnerstvo.

Mreze organizacija osoba sa invaliditetom predstavljaju silu koja moze da bude nosailac promena. Mreze bi po pravilu trebalo da budu otvorene i za nove clanice organizacije osoba sa invaliditetom koje bi prihvatile ciljeve partnerskih organizacija.

Stvaranje partnerstava omogucava efekat sinergije kada se sprovode iste aktivnosti u razlicitim delovima regiona.

Problem nezaposlenosti osoba sa invaliditetom:

Osobe sa invaliditetom cine posebno veliku grupu nezaposlenih, koji osecaju ogroman pritisak zivota u zemlji u tranziciji, kao sto je Srbija.

Po proceni Svetske zdravstvene organizacije osoba sa invaliditetom ima preko 10 % od ukupne populacije jednog drustva.

Dakle kod nas vise od 800.000 ljudi.

Trenutno ih je na spisku Nacionalne Sluzbe za zaposljavanje 25.744.

Prema istrazivanju Centra za proucavanje alternativa (CPA) sprovedenom na teritoriji Republike Srbije bez Kosova i Metohije, 87% osoba sa invaliditetom u Srbiji je nezaposleno.

Sada se postavlja pitanje da li broj 25.744 cini procenat 87%!

Gde su sve te osobe koje se nisu cak ni prijavile u NSZ da dobiju mogucnost da budu nekada primljene na neko radno mesto?

Cinjenica je da su osobe sa invaliditetom nevidljiva, izolovana, marginalizovana grupa koja se do skoro pomirila s situacijom da treba da bude samo pasivni primalac socijalnih davanja od drzave.

Ali budenjem svesti osoba sa invaliditetom da se samozastupaju i zalazu za prava i izjednacene mogucnosti, pojavila se i drustvena potreba da se osoba sa invaliditetom zaposljavanje.

Same osobe sa invaliditetom govore o tome da razlog toga sto se ne skoluju ili ne rade nije njihov invaliditet vec nejednake mogucnosti za rad, zivot, skolovanje ili porodicu itd. u odnosu na clanove drustvene zajednice koji nemaju invaliditet.

Ipak... iako se na tom pitanju vec pokazuju pomaci, recimo u strategiji za smanjenje siromastva, u zakonu o spresavanju diskriminacije koji je usvojen kao i dopunjeni zakon o izgradnji i planiranju koji ce biti prilagoden za decu, hendikepirane i stare osobe, jos uvek postoji veliki broj arhitektonskih i drugih barijera koje onemogucavaju da se osobe sa invaliditetom ukljuce u proces trazenja posla, a potom i samog zaposljavanja.

Cak i kada se pokaze pozitivan pojedinacni primer adaptiranog radnog mesta, pokazuje se problem u prevozu od kuce radnog mesta ili predrasude okoline sa kojima se nekada jako tesko boriti.

Podaci koje imamo od Nacionalne sluzbe za zaposljavanje kazu: Od pocetka 2005. do kraja septembra srecu da pronade posao imalo je svega 284 osoba sa invaliditetom. Od tog broja je vise od polovine, 109 osoba stiglo do svojih mesecnih primanja zahvaljujuci razlicitim programima ove sluzbe.

Republika Srbija tezi ka tome da prati socijalni i ekonomski cilj modernih drustava, a to je jednakost muskaraca i zena, izjednacene mogucnosti za osobe sa invaliditetom i nacionalne manjine, na trzistu rada, ali se postavlja pitanje u kojoj je meri sama politika zaposljavanja «osetljiva» na pitanja jednakosti, odnosno omogucava li zaista ravnopravnost.

Prvi ogroman problem - obrazovanje:

Da je problemu nalazenja radnog mesta velik, potvrduje podatak Nacionalne sluzbe za zaposljavanje da je od 25.744 prijavljenih u Nacionalnoj sluzbi za zaposljavanje njih 9.500 ima najnize kvalifikacije, srednju skolu svega 2.022, a fakultet svega 95 osoba sa razlicitim tipovima invaliditeta.

Podatak Saveza slepih da jos postoji zanimanje telefonista govori da je segregacija u izboru profesija za osobe sa invaliditetom ogromna, i da je stereotip da osobe sa odredenim tipovima invaliditeta ne mogu da rade i neke druge poslove, jos uvek problem sire drustvene zajednice.

Ovi podaci postavljanju ozbiljno pitanje dostupnosti obrazovnog sistema.

Trenutno pored pomenutih zakona protiv diskriminacije, nacionalne strategije u oblasti invalidnosti i dopuna zakona o izgradnji i planiranju u procesu su i pripreme nacrta zakona o zaposljavanju osoba sa invaliditetom. koje ce omoguciti da osobe sa invaliditetom ostvare svoje osnovno ljudsko pravo, pravo na rad.

U grupi za profesionalnu rehabilitaciju i zaposljavanje za osobe sa invaliditetom u Ministarstvu za rad, zaposljavanje i soc. politiku priprema se nacrt Zakona o zaposljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba sa invaliditetom - za sada postoji radna verzija tog nacrta zakona (podaci MRZSP sektor za zastitu osoba sa invaliditetom)

Ako se kao po predvidanjima uvede poseban fond ili kvotni sistem po kojem ce drzavna administracija, javna preduzeca imati obavezu da zaposle odredeni broj osoba sa invaliditetom, to ce onda zaista pomoci u resavanju situacije u Srbiji u kojoj je alarmantno mala stopa zaposlenosti osoba sa invaliditetom - cetiri puta niza od Evropskog proseka.

Trenutno stanje i pravci za buducnost

Ipak, na snazi su subvencije koje drzava daje za samozaposljavanje i zaposljavanje.

Podsticajne mere za poslodavce koji zaposljavaju osobe sa invaliditetom predstavljaju jedno lice ovih napora, drugo lice bile bi sankcije za one koji diskriminisu osobe sa invaliditetom u procesu zaposljavanja.

Vazeci Zakon o radu Republike Srbije propustio je da zabrani izricito diskriminaciju po osnovu invalidnost,i a Zakon o radnom osposobljavanju i zaposljavanju ureduje samo rad »zastitnih preduzeca«, u kojima, po istrazivanju Centra za proucavanje demokratskih alternativa i Handicap International-a iz 2001. godine, radi svega 1 % od ukupnog broja osoba sa invaliditetom.

Neophodno je usvajanje Zakona o zaposljavanju osoba sa invaliditetom, kojim bi se stvorio okvir za afirmisanje zaposljavanja osoba sa invaliditetom i sankcionisala svaka diskriminacija u radnim odnosima.

Ni skorasnje dopune zakona o penzijsko - invalidskom osiguranju i socijalnoj zastiti, po oceni mnogih uzivalaca penzija i socijalnih davanja, nisu u dovoljnoj meri odgovorile potrebama osoba sa invaliditetom. Ocekuje se da nova Nacionalna strategija za osobe sa invaliditetom da odgovor na ovo aktuelno pitanje.

Zakljucak:

Sigurno da je tacno da se samo malo napora i finansijskih sredstava koje se uloze u adaptaciju prostora, zivotnog okruzenja i sl. vraca petostruko.

Jer jako je bitno kada ogroman broj od 10% stanovnistva, koliko ima osoba sa invaliditetom preraste iz grupe pasivnih primaoca socijalnih davanja u aktivne clanove drustva koji sebe i svoju decu izdrzavaju sopstvenim radom.

Osobe sa invaliditetom ne zele da iskoriste svoj invaliditet da dobiju penziju i tudu negu i pomoc, naprotiv, zele da iskoriste preostali procenat svojih radnih sposobnosti .

Posao osobama sa invaliditetom daje nesto sto se ne moze izracunati krutim ekonomskim kategorijama:

Osecaj nezavisnosti i ravnopravnosti u drustvu

Modeli pristupa invalidnosti "Socijalni vs medicinski model vs inkluzivni model"

Modeli pristupa invalidnosti

Medicinski vs. socijalni model:

Medicinski ili tradicionalni model pristupa osobama sa invaliditetom se fokusira na nedostatke koje ta osoba ima i na individualni pristup u smislu izleciti ili ne .....osnovno je pitanje.

Ako moze da se izleci, onda je osoba sa invaliditetom ravnopravni clan drustva, ako ne moze da se izleci onda je treba smestiti u neku instituciju gde ce se obezbediti uslovi za njen zivot. Ovaj model vidi invaliditet kao licni problem, i samo invaliditet je taj koji onemogucava osobi koja ga ima da ravnopravno ucestvuje u glavnim tokovima drustva.

Uredba UN za prava osoba sa invaliditetom govori o sledecem:

"Postoji tendencija da se invaliditet smesta u medicinske okvire i okvire socijalne pomoci, okvire koji osobe sa invaliditetom identifikuju kao bolesne, razlicite od njihovih sugradana bez invaliditeta i kao nekoga kome je neophodno staranje. Posto se naglasak stavlja na medicinske potrebe osoba sa invaliditetom, javlja se, u skladu sa time, zanemarivanje njihovih sirih socijalnih interesa. Rezultat je snazna izolacija osoba sa invaliditetom i njihovih porodica."

Socijalni model pristupa invalidnosti:

smesta problem u medicinske okvire, i definise ga kao gubitak mogucnosti da se ucestvuje u svakodnevnom zivotu zajednice, ravnopravno sa ostalima, iskljucivo zbog fizickih i socijalnih barijera.

(Prema Disabled Peoples Internacional,1982)

Principi medicinskog modela u poredenju sa principima socijalnog

U kome je problem?

Medicinski model vidi problem u samoj osobi sa invaliditetom.

Socijalni model: Problem je u okruzenju, u procesu rehabilitacije, u drustvenim i politickim uslovima i ogranicenjima.

Kako se problem resava?

Medicinski model: Strucnim postupanjem lekara i drugih specijalista za pitanje osoba sa invaliditetom. O osobi sa invaliditetom treba da brinu odredeni strucnjaci i organizacije.

Socijalni model: Osoba sa invaliditetom problem resava druzenjem, samoorganizovanjem, samosavladivanjem psiholoskih, socijalnih, i drugih prepreka.

Ko je strucan za resavanje problema?

Medicinski model: eksperti, terapeuti, porodica.

Socijalni model: Osoba sa invaliditetom je najstrucnija za resavanje svojih problema i potreba

Koja je uloga osobe sa invaliditetom u drustvu?

Medicinski model: pacijent, klijent, zavisni clan drustva.

Socijalni model: Korisnik, ucesnik, osoba koja aktivno ucestvuje u donosenju odluka.

Koji je ocekivani rezultat?

Medicinski model: Ili izlecenje ili trajni smestaj u neku ustanovu!!!

Socijalni model: zivot koji osoba sama odabere, sposobnost da se samoorganizuje prihvatanjem asistencije koja je usmerena ka zadovoljavanju njenih potreba.

Inkluzivni model:

Organizacija CRID zastupa inkluzivni model koji predstavlja model koji prevazilazi jaz izmedu medicinskog i socijalnog modela pristupa invalidnosti.

Integrativni model ne odbacuje podrsku experata i strucnjaka, procese lecenja i rehabilitacije ali potencira inkluziju osoba sa invaliditetom u sve aspekte zivota i priziva odgovornost.

Ako su osobe sa invaliditetom odgovorni clanovi drustva koji zele da rade privreduju, placaju porez...onda imaju potpuno pravo da od drustva u kojem zive traze odgovran odnos. Da okruzenje bude prilagodeno, da se svi clanosvi drustvene zajednice ohode odgovorno i sa medusobnim postovanjem da svaka grupa ima svoje karatketistike a da to nije razlicitost.

DIFFERENCE, EQUALITY AND DISABLED PEOPLE

Osamu Nagase, autor

DIFFERENCE, EQUALITY AND DISABLED PEOPLE: DISABILITY RIGHTS AND DISABILITY CULTURE

Ja nisam razlicitiji od tebe nista vise nego sto si ti razlicitiji od mene

Ako govorimo o terminologiji i pristupima osobama koje imaju invaliditet da li govorimo o njihovoj razlicitosti...

U tom slucaju, oni koji su istovetni trebalo bi da se zapitaju o samoj svrsi etiketiranja odredene grupacije ljudi u kategoriju razlicitih.

Kada je pocela rasprava o tome zasto se neke osobe zigosu da su razlicite?

Kada se uopste probudila svest "zigosanih" da i nisu bas razliciti?

« Dilema o razlicitosti »

Osoba sa invaliditetom ima ima po proceni Svetske zdravstvene organizacije 10% od ukupne populacije u svakoj drzavi na kugli zemaljskoj.

Jos po podacima od 1993. broj osoba sa tezim ili umerenim invaliditetom se krece oko 250 do 300 miliona.

Zaista, njihov zivot se razlikuje od zivota osoba koje nemaju invaliditet. Ali i njihova zivotna iskustva su razlicita .invalidnost je razvojni proces, ako se osoba prepusti tom procesu moze da prouzrokuje razvoj socijalnog ili/ i ekonomskog invaliditeta.

Ali dok osoba sa invaliditetom ima normalna ljudska iskustva u svom zivotu vrlo izvesno je da moze da kreira svoje socijalno, ekonomsko i politicko stanje.

Ipak dokle god se u samom drustvu fokus stavlja na razlicitost, povecan je faktor rizika za razvoj segregacije osoba sa invaliditetom.

Suzivot osoba sa invaliditetom sa osobama koje su istovetne, je vrlo cesto ozbiljna medusobna pretnja. Zbog nepoznavanja ili predrasuda osobe koje nemaju invaliditet ne znaju kako da se ponasaju sa svojim sugradanima sa invaliditetom.

Za vreme Drugog svetskog rata 200.000 osoba sa invaliditetom je ubijeno zbog svoje razlicitosti. Njihov zivot nije toliko vredan kao zivot drugih.

Ok. To su ekstrem,i ali nije se to dogodilo jednom, zar se ne dogada da osoba sa invaliditetom nije dovoljno dobra da ude u neki objekat ili da ucestvuje na nekom takmicenju (nije tako davno bilo, a postavljano je pitanje ucesca u kvizu RTS - a osobi koja koristi kolica za kretanje).

Nekako izgleda da osoba sa invaliditetom treba da podstaknu svoje sugradane da kreiraju zajednicku socijalnu sredinu u kojoj ce biti zajednicki pocastvovani da zive, bez odredivanja ko je odabran a ko nije.

Razvoj ljudskih prava i razvoj pokreta osoba sa invaliditetom krece se u korak sa socijalnom, ekonomskom, kulturnom, istorijskom politickom prekretnicom citavog drustva.

Fokus se pomera sa...

problem posedovanja invalidteta na socijalnu sredinu, socijalni model

sa definicije problema na odgovornost, integrativni procesi

sa razlicitosti na jednakost, inkluzivni model.

Tokom 1980'ih formirana je grupa za Society for Disability Societies u Ilinoisu, kao i casopis "Studies Quarterly in USA and Disability & Society" (koji se bavi problematikom invaliditeta i socijalne sredine) u Engleskoj.

1990'ih u Lidsu (University of Leeds) je zaziveo program istrazivanja za studiranje, zaposljavanje i medusobne odnose na osobe sa invaliditetom u sredini koja ih je odvajala u kategoriju razlicitih.

Ovo je ogroman napredak jer je u taj program bilo ukljuceno mnogo osoba sa invaliditetom koji su stvorili cvrste temelje u napretku ka ostvarivanju ljudskih prava za osoba sa invaliditetom

Gde je problem?

Koncept jednakosti i prava za osoba sa invaliditetom razvija se i napreduje vremenom.

Jednakost nije samo nediskriminatorni proces. Prava jednakost je ukljucivanje u zivot imajuci u vidu pojedinacne potrebe u odnosu na invalidnost kao i pojedinacna interesovanja i talente.

Standardna pravila za izjednacavanje mogucnosti koje se pruzaju osobama sa invaliditetom (koja su utvrdena decembra 1993.) govore upravo o pojedinacnim razlikama svake osobe sa invaliditetom.

Tradicionalni model razmatra invaliditet kao porodicnu i drustvenu tragediju. Jedino u slucaju da je porodica ili sama osoba sa invaliditetom dovoljno hrabra i energicna uspece da se prilagodi sredini u kojoj zivi.

Ali u tom slucaju se uopste ne obraca paznja na odredene specificnosti same osobe sa invaliditetom.

Jednostavno prihvata se skola ili posao koji je dostupan, a ne onaj za koji je osoba zainteresovana ili talentovana.

Kada su se ustanovila Standardna pravila imalo se u vidu da je svaka osoba sa invaliditetom kao i svaka osoba koja i nema invaliditet pojedinacno razlicita. Dakle sredina ne bi smela da uskracuje razvoj pojedinacnih interesovanja.

Upravo je ovde su se stvorili koreni u nedostatku izraza - razlicitost.

Zaista invaliditeti su razliciti, osoba koja ima tip invaliditeta koji onemogucava kretanje je razlicit od onog koji onemogucava culo vida. Ali koliko je razlicit zivot osobe koja brzo hoda od osobe koja je vrlo spora ? Koliko na razlicite nacine osobe sa razlicitim invaliditetom mogu da participiraju u socijalnoj sredini u kojoj zive. Ili da li je to odredeno invaliditetom?

Upravo nase razlicitosti nam stvaraju specificne izazov u zivotu. To su odrednice koje nemaju veze sa cinjenicom da li neko ima invaliditet ili ga nema.

Koliko smo samo svi medusobno razliciti ili jednaki.

Sigurno je jedno, dilema je velika. Sto je vece nepoznavanje razlicitosti to je veca dilema i preduslovi za gresku.

Da li mi imamo pravo da zivimo, samostalni zivot, sta je to?

Ako moj zivot stalno treba da bude kontrolisan od doktora i drugog medicinskog osoblja, od familije ili neke institucij,e a da ga ne usmeravam i kontrolisem ja, koliko je moje pravo na zivot ugrozeno?

Ovo su pitanja koja su ostvarila pravila socijalnog modela.

Dakle, Mi imamo pravo na zivot i Moj zivot i moje vreme kontrolisem upravo JA!

Ali prihvatajuci se tolike odgovornosti mnoge osobe sa invaliditetom pocinju da osecaju zivot kao pretnju. Nekako mnogo je lakse da egzistiraju i bez egzistencije, nego da se izbore za egzistenciju.

U vise razgovora kroz praksu aktivista i aktivistkinja u organizacijama osoba sa invaliditetom u Srbij cujemo da se osobe iz organizacija ovako izjasnjavaju:

"Mi nemamo jasan put ka resavanju nasih problema."

"Treba da ucimo iz sopstvenog zivotnog iskustva koje se stice godinama i sazrevanjem"

"Ako se odlucimo na samostalan zivot prihvatacemo i neke opasne kompromise. "

"Imas zivot o kojem sam odlucujes, dakle samostalni zivot, da li to onda iskljucuje ljubav i pomoc roditeljia, familije, posete lekarima i drugim osobama povezanim sa medicinskim ustanovama. "

"Necemo medicinski model dakle to onda znaci da nam ne trebaju medicinske usluge."

" Odakle tolika potreba za suprotstavljanjem kada se vidi da smo razliciti? «

"Jezik i terminologija pokreta osoba sa invaliditetom"

Nacin izrazavanja je odlika kulture, ali i trenutnih drustvenih tokova.

Jezik je vremenom menjan, posebno kada je u pitanju terminologija koja se odnosi na osobe sa invaliditetom. Neka udruzenja se zalazu za primenu izraza, osoba sa invaliditetom, ali potuju i primenu izraza, osoba sa invaliditetom, koju primenjuju pojedine organizacije.

Pokret osoba sa invaliditetom ili hendikepom ne favorizuje upotrebu reci invalid jer je njen koren u latinskoj reci invalidus, sto znaci nejak, nemocan, nevredan.

Originalno objasnjenje preuzeto sa sajta UN

Though used primarily in labeling persons with physical disabilities, this term has been applied to all persons with disabilities, and became increasingly popular in the middle - 20th century. The term originally referred to a match between two horses, in which an umpire decided the extra weight to be carried by the superior horse. Presumably, the two parties and the umpire in the original game all deposited forfeit money in a hat or cap. Later, handicap applied to extra weight itself and any disability in a contest. "Handicap" assumed negative connotations over time and became equated with the image of the helpless victim. A popular but probably untrue belief is that people with disabilities begged for money with "cap in hand" resulting in the term "handicap."

U celom se svetu medu organizacijama osoba sa invaliditetom upotrebljava engleska rec DISABILITY, ali ona u nasem jeziku nema odgovarajuci prevod.

Ipak bitno je sledece:

1. Koji god izraz se kombinuje uz rec osoba sa.....( hendikepom, invaliditetom, nekom dijagnozom i sl.) JE DOBAR IZRAZ ! Dakle: OSOBA+ SA.....=OK

2. Izraz hendikepirana ili invalidna osoba oznacava da je kompletna osoba nefunkcionalna. Tako je hendikepirana (invalidna) organizacija neka organizacija koja ne radi dobro, za razliku od organizacije osoba sa hendikepom ili invaliditetom - koja ukazuje ko su njeni clanovi i cime se bavi.

3. Ne oslovljavati ljude po dijagnozi. Paraplegicari, cerebralci i sl. vec osobe sa paraplegijom, ostecenjem sluha, vida i sl....

4. Ne opisivati osobe sa invaliditetom kao osobe sa posebnim potrebama, jer svi imaju svoje posebne potrebe ( da li je i pusenje, israna npr. bez mesa ili.. ipak posebna potreba?), ali je nacin zadovoljavanja tih potreba razlicit.

Svi imaju potrebu za kretanjem, samo sto ce se neko kretati brze ili sporije, a drugi koriscenjem invalidskih kolica, neko biciklom, a neko.....

5.Svako kada zatreba moze i treba da koristi medicinske usluge, a ne samo osobe koje imaju invaliditet (ponekad ove osobe i manje nego oni koji nemaju invaliditet?!), zato je apsurd da se koriste izrazi i poredenja, "Zdravi - i oboleli".

6. Vazno je da se uvek upotrebljava aktivan oblik:

" KORISNIK/CA KOLICA", a ne " VEZAN ZA KOLICA ili U KOLICIMA"

7. Uvek sa postovanjem drustva prema osobama sa invaliditetom, ali i postovanje osoba sa invaliditetom prema drustvu, jer....nikome nista "ne pripada", svako i osoba koja ima invaliditet i koja ga nema treba da se izbori za svoj polozaj u drustvu.

Vizija CRIDa je uspostavljanje inkluzivnog drustva u kojem nece biti potrebe da se osobe klasifikuju kao osobe sa invaliditetom nego ce se razlikovati smao po svojim imenima i licnim karakteristikama

The epoch-making Americans with Disabilities Act (ADA; 1990) the first comprehensive anti-discrimination legislation in the world (Shapiro, 1993; Treanor, 1993),

Impairment:

Any loss or abnormality of psychological, physiological, or anatomical structure or function.

Disability:

Any restriction or lack (resulting from an impairment) of ability to perform an activity in the manner or within the range considered normal for a human being.

Handicap:

A disadvantage for a given individual, resulting from an impairment or disability, that limits or prevents the fulfilment of a role that is normal, depending on age, sex, social and cultural factors, for that individual. (para. 6)

Disabled persons are entitled to have their special needs taken into consideration at all stages of economic and social planning.

"Handicap is therefore a function of the relationship between disabled persons and their environment. It occurs when they encounter cultural, physical or social barriers which prevent their access to the various systems of society that are available to other citizens. Thus, handicap is the loss or limitation of opportunities to take part in the life of the community on an equal level with others. (para. 7)
Organizacije za... ili organizacije "Nista o nama bez nas"

Razlika je izmedu organizacija osoba sa invaliditetom, i organizacija ZA osobe sa invaliditetom.

Ova razlika je najuocljivija u razlicitom odnosu raznih profesionalaca iz polja invalidnosti. To su lekari, fizioterapeuti, defektolozi, psiholozi, socijalni radnici i dr.

Jednom recju u organizacijama ZA osobe sa invaliditetom oni kontrolisu osobe sa invaliditetom i umesto njih odlucuju kako na polju jednostavnijih zivotnih odluka, tako i u drzavnim institucijama.

DPI i dr. organizacije osoba sa invaliditetom teze ka tome da se promene ovakvi odnosi.

Malo istorije:

U Singapuru 1981, 400 delegata iz 53 zemlje je stvorilo slogan " Nista o nama bez nas". Deklaracija iz Singapura je i dalje nasa "Zvezda vodilja". Kraj medicinskog modela se ogleda i u kraju stalne, dominirajuce kontrole nad zivotom i vremenom osoba sa invaliditetom.

U Kuboti 1982 se stvorio izraz "pokret nezavisnog zivota osoba sa invaliditetom" kao i "pokret za prva osoba sa invaliditetom ".

I Brisdenu (Brisenden) 1986 prvi je put osoba koja je korisnik kolica postala predsednik jedne od najvecih organizacija osoba sa invaliditetom. U danasnje vreme nezamislivo je da barem jedna osoba sa invaliditetom ne bude u rukovodstvu organizacija koje se bave pitanjima invalidnosti.

Koliko je DPI napredovao od 1980'ih do danas bilo bi tesko nabrajati. Ali cinjenica je da su clanice DPI vise stotina zemalja sveta.

Ideja "Nista o nama bez nas" je da osobe sa invaliditetom same sebe zastupaju na politickom i dr. planu na lokalnom, nacionalnom i internacionalnom nivou.

Tekstovi su prevedeni i/ili modifikovani od osnovnih tekstova preuzetih sa interneta:

 

-Osamu Nagase-NagaseOsamu@mui.biglobe.ne.jp

- Dr. Jan Nederveen Pieterse Dr. Aurora Galindo Institute of Social Studies (ISS)

- Japan Council on Disability

- ADA Americans with Disabilities Act

- DPI Disabled Peoples' International

- I.I. Inclusion International (formerly ILSMH)

- ILSMH International League of Societies for Persons with Mental Handicap

- Standard Rules Standard Rules on the Equalization of Opportunities for Persons with -Disabilities

- WBU World Blind Union

- WFD World Federation of the Deaf

- WPA World Programme of Action Concerning Disabled Persons

- Adrijana Cveticanin, Politika, Decembar 2005.

Diskriminacija je nasilje a nasilje nije privatan problem

U drugoj polovini 2005.na medijima pod naslovom "Paracinska zabava" opisan je incident nasilja nad mentalno nedovoljno razvijenim mladicem.

Ovaj incident je povod mnogobrojnih rasprava o tome, koliko ima istine u prosto neverovatnom tekstu novinara, ili ko je ovde kriv, a ko nije...

Ipak sigurno je da se osobe sa invaliditetom se suocavaju svakodnevno sa mnogobrojnim razlicitim preprekama u svom zivotu i svojoj borbi za jednakost.

Kod sugradana bez invaliditeta cesto se javlja nepoznavanje razlicitosti svojih sugradana sa invaliditetom, koji dovodi do segregacije, diskriminacije i stavljanja osoba sa invaliditetom u uloge zrtava nasilja strukturnog ili licnog.

Osobe bez invaliditeta imaju strah od nepoznatog, puni su stereotipa i predrasuda, pa ih to sputava u svakodnevnom ophodenju prema osobama sa invaliditetom

Osoba sa invaliditetom cesto ne dobija podrsku usmerenu na sopstvene potrebe, vec je prinudena da prihvata podrsku onako kako je nametnuto od strane onih koji mogu da je pruze. Uglavnom tada osoba koja ima invaliditet, prihvata situaciju kao deo svoje invalidnosti, ne shvatajuci, vrlo cesto, da postaje zrtva nasilja: strukturnog i/ili licnog.

Organizacije CRID je u martu 2006. bas u Paracinu odrzala jednu od tribina na ovu temu: Diskriminacija je nasilje-Nasilje nije privatan problem.

Ovakva tribina je imala za cilj podrsku zakonu protiv diskriminacije nad osobama sa invaliditetom ali i edukaciju osoba sa invaliditetom o tome da nasilje nije samo po sebi normalna pojava zbog necijeg invaliditeta .

Cesto i kada su svesni da nesto nije u redu osobe sa invaliditetom trpe svoju ulogu zrtve nasilja jer tesko im je da to prevazidu i potraze pomoc.

Po pravilu zrtvama se retko veruje, a posebno u ovako sofisticiranim oblicima nasilja gde se najcesce ne vidi ko nasilje vrsi, ali ono sigurno postoji.

NASILJE NIJE PRIVATAN PROBLEM

U Srbiji svaka druga osoba sa invaliditetom dozivi neki oblik psihickog, a svaka treca trpi i fizicko nasilje, Retka istrazivanja koja su radena na populaciji zena sa invaliditetom pokazala su da je ovakva situacija i po nekoliko puta gora.

Podaci, prikupljeni u periodu od 1997-2004. godine govore da je diskriminacija zena sa invaliditetom oko pet puta veca nego kod muskaraca sa invaliditetom. Sem toga, vidovi diskriminacije zena sa invaliditetom su raznovrsniji i agresivniji, nasilnicko ponasanje cesce, dok u preko 80% slucajeva nasilni subjekt potice iz neposrednog okruzenja, pre svega uze porodice (65%).

Mada se jos od 2002. porodicno nasilje tretira kao krivicno delo, a ne kao remecenje javnog reda, u nasem drustvu ono se i dalje smatra privatnim problemom.

Pre nekoliko meseci, slusateljka Radija 021 prisustvovala je zlostavljanju u Njegosevoj ulici u Novom Sadu. Prema njenim recima, zalosno je sto su Novosadani samo mirno posmatrali i sto niko nije zeleo da pozove policiju.

Osoba cijem je nasilju slusateljka prisustvovala nije bila osoba sa invaliditetom, a kakva bi situacija bila da je ipak zlostavljana osoba bila neko ko ima invaliditet?

Sada prva asocijacija koja se javlja je: "Niko ne bi smatrao privatnim, kada bi video da neko maltretira osobu koja je korisnik /ca kolica ili koja ne vidi, ne cuje . Prijavio bi problem ..."

Da li mislite da je to tacno i kada procitate tekst u kojem novinar pise sledece...?

"Paracinska zabava: trojica mucila mentalno nedovoljno razvijenog mladica, a tridesetoro navijalo!"

Kakav je put da se izade iz uloge zrtve nasilja?

Dugotrajan, trnovit ali ponekad i nemoguc ako osoba koja je zrtva ne prepozna da se nad njom vrsi nasilje, jer nije edukovana sta je to u stvari sve nasilje. Da li samo tuca ili momenat kada nam taksista ne obracuna popust... jer zaboga... vozio je i nasa kolica!!!

 

Potpisana Konvencija UN
Ponedeljak, 17. decembar 2007.

Srbija je potpisala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom i opcioni protokol, čime je postavljena osnova za sprečavanje dispriminacije i omogućavanje ravnopravnosti osoba sa invaliditetom.

Konvenciju i prateći protokol, u ime Srbije potpisao je pomoćnik ministra za rad i socijalnu politiku Vladimir Pešić.

Konvenciju je do sada potpisalo 119 država sveta.

Tekst konvencije na srspkom jeziku možete preuzeti :: ovde ::

Poštovani posetioci i poštovane posetiteljke sajta ova stranica sajta govori o seksualnosti i neizgovorenim pitanjima i odgovorima na tu temu kod osoba sa razlicitim tipovima invaliditeta.
::vise::

Elektronski časopis CRIDER; ovde

Top Home Email Login